Vuk (Canis lupus)
Vuk (Canis lupus)
Osobine:
- Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Letonije, Belorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
- Najmanji vukovi žive na Bliskom istoku i na Arabijskom poluostrvu. Dužina tela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.
Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih
Rasprostranjenost:
Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Evropi i Azijisve do severne Afrike kao u severnoj Americi. U velikim delovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Evropi i severnoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorenili. U istočnoj Evropi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj meri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. U ostalim dijelovima areala, vuk se sreće još samo u malim, međusobno izolovanim populacijama koje obuhvataju i manje od 100 životinja.
Zivotni prostor:
Vukovi žive u velikom brojy najrazličitijih mesta. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspevaju da žive i u ledenim područjima Grenlanda i Arktika, kao i u pustinjama Severne Amerike i Centralne Azije. Većina vukova nastanjuje travnata područja i šume. Danas je poznat pre svega kao šumska životinja, ali to je posledica činjenice da ga je čovek vrlo davno potisnuo s otvorenih područja.
Ponašanje i socijalna organizacija:
Iako se u divljini može doći do susreta sa usamljenom jedinkom vuka, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, reč je o porodici. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) polno sazrevaju tek s dve godine i do tog vrijemena ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju mlađe generacije. U normalnim okolnostima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih prošlogodišnjih, kao i mladunaca iz te godine. S dostizanjem polne zrelosti, mladi vukovi po pravilu napuštaju teritoriju svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim. Roditelji se zovu alfa-par i dominantniji su u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Jedino se mladi vukovi takmiče oko pozicije beta vukova. Oni koji ne uspeju da dostignu ovaj rang postaju omega-vukovi, na najnižem položaju. Do parenja između srodnika nikad ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.
Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca. Vukovi u divljini obično žive 8 do 9 godina.
Ishrana[uredi]
Osnovu vučje hrane čine veliki biljojedi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na severnim delovima teritorije na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu divljač iz porodice jelena. U njihovu lovinu u Istočnoj Evropispadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodare kao što su zečevi, kunić, krtice, pacovi i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu i otpatke, kao i lubenice, krastavce i dinje.
U krajevima sa razvijenim ekstenzivnim stočarstvom hrane se i stokom koju – ako nije čuvana – lakše love nego divljač, nanoseći time velike štete ljudima.
Vitamine i neophodne elemente za razvoj organizma vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljojedima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće, kao i listovi nekog bilja i trave.
Ogromna i neutoljiva proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kgpo pojedincu. U proseku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vuk ne uspeva da ulovi ništa. Zanimljivo je to da, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on je veoma snalažljiv i umesto da sve to lepo svari, on deo tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često love i jedu insekte.
Vukovi su na zlom glasu zbog navike da ubiju mnogo više plena nego što mogu da pojedu, kada im se ukaže povoljna prilika.[2][3]
Postoji opšterašireno verovanje da vukovi love samo stare i bolesne životinje, održavajući na taj način opšte zdravlje populacije biljojeda. Nažalost, ovo verovanje nije u potpunosti tačno: kad je u pitanju jelenska divljač, vukovi često love mlade i zdrave životinje (mlade i skotne ženke i mladunčad), ponekad namerno preskačući bolesne i izgladnele[4] i tako znatno smanjuju priraštaj jelenske divljači. U Jeloustonu, za samo deset godina od ponovnog naseljavanja vukovi su prepolovili populaciju vapiti jelena.[5]
Čovek i vuk[uredi]
Pripitomljavanje vuka[uredi]
Danas je dokazano da domaći pas potiče od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. „pra-pas“ odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.
Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čoveku prije oko 14.000 godina kako bi se hranio ostacima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali moguću korist od njih (tzv. torf-pas). Prema drugoj pretpostavci, vuk je u početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća životinja može biti koristan i na drugi način.
Kod nekih pasmina domaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može videti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI kasifikaciji) kao što su samojed, sibirski haski, aljaški malamut, kanaanski pas i akita pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, špicaste i uspravne uši i četvrtasta građa tela. I neke druge pasmine, kao recimo nemački ovčar pokazuju još određeniju sličnost s vukom. Ali mišljenja da to dokazuje njihovu bližu srodnost s vukovima od ostalih pasmina spada u područje mitova.
Tokom 20. veka su u Češkoj, Holandiji i Italiji rađeni eksperimenti s uzgojnim pokrštavanjem nekih psećih pasmina s vukom. U međuvremenu se ti ogledi smatraju neuspehom, jer je kod pokrštenih vukova u većini slučajeva dolazilo do dominantnog izbijanja vučjih osobina, kao što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz čoveka u urbanim uslovima.
Odnos čoveka prema vuku[uredi]
Pripitomljavanje
Veliki broj naroda koji su živeli od lova su u vuku videli ravnopravnog ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i pripitomljavali ih. Imena koja su česta u Srednjoj Evropi a u osnovi imaju naziv „vuk“ (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsećaju na poštovanje prema vukovima prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da određeni delovi vučjeg tela imaju i lekovita svojstva.
Vuk kao čovekov neprijatelj
Nasuprot navedenom, u tzv. starosedelačkim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubija korisne životinje. Od srednjeg veka pa sve do ranog razdoblja novog vremena je odnos čoveka prema vuku bivao sve više određen strahovima i zaziranjem prema vuku. Veliko širenje naselja i poljoprivrednih površina i držanje stoke na otvorenom, kao i naročito, sve do 19. veka raširena, šumska ispaša goveda, ovaca, svinja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Ovoj konkurenciji oko hrane između čoveka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija u lovu, pošto velika populacija vukova u lovištu obično znači manje divljači za lovce.
Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Evropi do nemilosrdnih progona, čiji je cilj bio, nezavisno o mogućim posledicama, potpuna eliminacija vukova. Vuk je tako, između ostalog, proteran u Ujedinjenom Kraljevstvu (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772) i Nemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Evropi je postojala puno veća tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zverima). I tu je, nakon značajnijih šteta, odlučeno da se progone vukovi, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cele populacije.
U kontinentalnom delu Sjedinjenih Američkih Država (osim Aljaske) vukovi su u potpunosti istrebljeni početkom XX veka. Sredinom devedesetih godina prošlog veka započeo je program ponovnog naseljavanja vukova, pre svega u nacionalnim parkovima.
U Sovjetskom Savezu je takođe sprovođen program aktivnog istrebljenja vukova; između 1925. i 1990. ubijeno je oko 1,5 milion vukova. Posle raspada Sovjetskog Saveza, zbog nedostatka sredstava, akcija je obustavljena, usled čega se broj vukova od 1992. do 2010. udvostručio.
Napadi na čoveka[uredi]
Iako se često mogu čuti tvrdnje da ne postoje dokazi da je zdrav vuk ikad napao čoveka, istina je ipak nešto drugačija. Dok u normalnim prilikama vukovi izbegavaju blizinu čoveka, u situaciji kad je prirodan plen redak (ili im se ukaže pogodna prilika) vukovi se mogu okrenuti i čoveku kao izvoru proteina. To priznaju čak i pobornici očuvanja vukova.[6] Iako je napad vuka na čoveka statistički retka pojava, postoje brojni istorijski zapisi o takvim napadima:
- u Francuskoj između 1580—1830. vukovi su ubili 3069 ljudi;[7]
- u Padaniji (severna Italija) između XVI i XIX veka vukovi su ubili 440 ljudi;[8]
- u Fenoskandinaviji (Finska, Švedska i Norveška) vukovi su ubili 94 deteta ispod 12 godina u periodu 1680—1882.;[9]
- u Kirovskoj oblasti (Rusija) 22 deteta (3-17 godina) je ubijeno u periodu 1944—1950.;[10]
- u Biharu (Indija) vukovi su ubili 122 deteta u periodu 1980—1986.[11]
- u Utar-Pradešu (Indija) vukovi su ubili 74 osobe, uglavnom dece ispod 10 godina u periodu 1996-1997.[11]
- 8. 11. 2005. u severnom Saskačivenu, Kanada čopor vukova je ubio studenta Kentona Džoela Karnedžija;[12]
- 8. 3. 2010. kod Čignika, Aljaska, čopor vukova je ubio seosku učiteljicu Kendis Berner;[13] ovaj napad je značajan jer su vukovi-počinioci odstreljeni i post-mortem i DNK analizom je dokazano da su u pitanju bile zdrave i uhranjene životinje.
Comments
Post a Comment